°tragovi mojih koraka°

Misli mi se gube između jave i sna dok se pokušavam smiriti zaustavljajući metke iz njegovog revolvera. Metke koji mi stvaraju rane na srcu i duši. Osjeća li tjeskobu kada udiše zrak pun svoga ponosa i egoizma? Miris krvarenja svog razuma i mog srca? Ja osjećam. Svakim novim udisajem taj miris mi se podvlači pod kožu i hladi mišiće.
Osveta je oblik dugovanja. Dugovanja određene doze boli. Kao kutija koja obiluje srdžbom, bijesom i ljubomorom. Kutija koja je omotana ravnodušnošću. Osvetoljubivi ljudi žele dobiti svoju pravdu i vratiti dobivenu bol onome tko ju je nanio. Njihove misli iz mirnog mora postaju snažni i ljuti valovi koji žele sve urušiti pred sobom.
Ne mogu u potpunosti shvatiti svrhu osvete niti osvetoljubive ljude. Što će postići kada povrijede tuđe osjećaje samo da bi njihov ponos ponovno dostigao vrhunac? Povrijedit će, srušiti, uništiti osjećaje i ljudske vrijednosti. Osveta donosi ogromnu oluju punu praznine, sebičnosti i egoizma. Osveta je poput vraga. Posustat će oni slabi i nemoćni koji imaju veliku prazninu u svom srcu. Oduprijet će se oni puni vjere i ljubavi... Ljudi koji mogu voljeti, a da ne povrijede i mogu biti voljeni. Čovjek koji voli ne zna što je osveta. Čovjek koji zna voljeti ne zna se osvećivati.
Osveta donosi samo zlo u obliku bombona punog trulosti i samoće.

Koliko god puta rekli ''na greškama se uči'', opet na istome pogriješiš par puta. Ili jednom.
Ma koliko god bila starija, uvijek ću se nanovo vratiti mladosti. Naivnosti.
Očekuju od tebe da si zreliji, odgovorniji, ozbiljniji...što je zapravo u redu.
Postaješ jedan od odraslih. Život te voli preokretati, a ti... ti si samo čovjek.
Na jedan pogled moćno biće, na drugi... samo čovjek. Ni više ni manje.

Zašto očekuju da postupaš kao svi? Da se izražavaš kao svi? Da budeš normalan čovjek? Da se uklopiš?
HEJ. Još uvijek nismo roboti.
Još uvijek ne shvaćaju da i ja imam glavu, imam razum, imam osjećaje. I znam poprilično sve sama.
Znam živjeti. Više, manje. I znam kako ću živjeti. I ako im to bude najgori, najluđi način življenja... Neću prestati.

Ne diraj moj dar koji sam dobila. Izbor načina življenja, mišljenja, govorenja za koje odgovaram.
Poštuj i ti moju riječ, kao što ja poštujem tvoju!

I moju slobodu.


Ispričavam se zbog dugog izostanka. :s

Otvorih oči. Napokon se probudih iz usamljenosti. Jednostavno, veselo poskočih iz kreveta, gnijezda mojih snova. Napokon ću ga vidjeti danas, pomislih. Jureći po kući totalno sam gubila razum. Vrijeme je toliko sporo prolazilo. Morala sam se natezati sa strpljenjem, ne bi li sklopili neki kompromis...
Izađoh van iz kuće. Na željezničkom kolodvoru sam gubila razum uz moju čokoladnu ovisnost.
Došao je vlak. Ukrcah se u njega.
Toliko sam bila uzbuđena da sam se počela gubiti. Morala sam se suzdržavati od drhtanja pred ljudima.
Pročavrljala sam sa nekim uljudnim djedicom i zatim opet... natezanje sa strpljenjem.
Vozeći se u vlaku, pokušavala sam stopiti svoje misli s nekim dalekim brežuljcima... Žutilom suncokreta i obrisima krovova kuća koji su zapeli za oči dok sam pogled dizala prema nebu. Sve me nanovo vraćalo njemu... Misli su opet pripadale samo njemu. I prolazile su razne slike prirode i staništa ljudi.
Ne znam kako je to moguće, no ubrzo je došao kolodvor gdje moram sići.
Vlak je usporavao... Ugledah njega!
Mislim da sam drhtala još uvijek na neki način dok sam otvarala vrata vlaka ili su to bili samo jaki otkucaji mog srca?!
Siđoh stepenicama... Sekundu poslije... to prekrasno biće nalazilo se samo 2 metra od mene... Izazvao mi je osmijeh na licu. Nasmijah se od uha do uha. Provalila sam neku glupu riječ kao i obično... Ne sjećam se točno šta... Nije ništa rekao. Skoro nikad ništa ne kaže. Nasmiješio se. Za pola sekunde spojile su nam se crte na usnama i nalazila sam se u njegovom zagrljaju. Opet su me dodirivale te mekane usne i stisnuo me jače...
Napokon sam ponovno dirala to lice i dijelila dio sebe s njim. Lijepo je osjećati se sigurno i smireno u nečijem zagrljaju. I ništa mi više nije bilo važno. Samo to da se opet mogu gubiti u dubokim smeđim očima i osjećati njegovu prisutnost.
Uh, kako mi je samo nedostajao... Nezamislivo nedostajao. Kako mi i dalje nedostaje.
Ovisna sam o njemu... Ali ne opsesivno ovisna... Samo ga želim češće viđati...
Jednostavno mi treba jer ga volim. Volim toliko da i nije bitno što se nekada ne slažemo u svemu. Uživam u našim razgovorima. Uživam kada mi govori na koji način razmišlja o nečemu. Volim kako razmišlja. Volim kako dodiruje. Divno.
I više ne mogu zamisliti kako bi funkcionirala bez njega u životu...
Dijelimo iskustva i stječemo zajedno nova iskustva. Mi odrastamo zajedno.

Nakon 4 mjeseca i nešto sitno napokon sam u google utipkala blog.hr (srećom nisam zaboravila lozinku) i ušla u ovaj mali dio mog života kojem dugo nisam posvetila vremena. Žao mi je... Većinom nije bilo vremena zbog škole, naravno, a možda i zato što sam bila preumorna, prelijena ili pre-bez-inspiracije... Sad sam tu.
Praznici su počeli, meni ne baš uobičajeno - ljenčarenjem, već odrađivanjem dvotjedne prakse. Moram stjecati radne navike (ah). Ovih mjeseci uživala sam čitajući Sumrak, Mladi Mjesec, Pomrčinu i Breaking Dawn (najbolje knjige koje sam ikad pročitala). Uživala sam i u ponovnom rađanju prirode, meni nešto najdivnije-->proljeće.
Predamnom su sada dva vruća, sparna i (nadam se) veoma zanimljiva mjeseca. Provest ću ih sa svojim voljenima. Mojim najvoljenijima! :) Neću nikamo putovati (velika kriza), neću osjetiti toplinu mora, kao prošle godine, al svakako će biti posebno ljeto; uz prisutnost najdraže mi sestrične koja dolazi iz dalekih krajeva i uz prisutnost ljubavi koja je u zraku.